Možda vam se čini da prenaglašavam ovo, ali
sam stvarno došao do zaključka da je najveći jedinstveni problem u crkvi danas
jeste osobna ambicija, od djela (crkvenih) službenika. Ja ne kažem da sam
pošteđen. U Filipljanima drugog poglavlja, na početku prvog stiha, Pavao kaže:
Prema tome ako postoji ikakva utjeha, ikakva udobnost u Kristu, ako ikakva
utjeha od ljubavi, ako ikakvo zajedništvo sa Duhom, ako ikakva privrženost i
milosrđe, to su sve jako moćne riječi, ono nisu plitki osjećaji, one idu
direktno duboko dolje, ispunite moju radost tako da budete istog mišljenja,
imajući istu ljubav, budite jednodušni od jednog uma. Neka ništa ne bude
učinjeno po osobnoj ambiciji ili umišljenosti, ali u poniznosti uma neka jedan
drugog smatra boljim/većim od sebe. Ja ne znam, hoću li... vi me možete
optužiti da prenaglašavam ovo, ali osobno vidim mnogo osobne ambicije u crkvi,
da budem iskren. Osobno sam upoznao mnogo divnih (crkvenih) službenika, ali
većina pokretačke sile u crkvi danas koju osobno vidim je ambicija. Imati veću
crkvu, držati veći sastanak, imati više imena na listi slanja pošte, da ljudi
saznaju za mene, da se ljudi zainteresiraju za mene. Možda sam ciničan, ali to
je ono što osobno vidim kao jednu od glavnih pokretačkih sila u kršćanstvu
danas. I Pavao kaže: odrežite to neka to nema mjesta, neka ništa ne bude
učinjeno po osobnoj ambiciji. Što nas treba pokretati? Što je odgovor? Točno:
ljubav ili sažaljenje.